Capilarian Crest

Ah, kako sam težak jutros, kao crna zemlja. Svi oni snovi sinoć su me tako iscrpili kao da sam vozio Giro d`Italia. Glava mi je kao bubanj. Tijelo utrnulo, jedva se mičem. Kafa na stolu. Miriše i polako me tjera da se trgnem iz te letargije...

Zurim kroz prozor na mokru ulicu, nema nikoga. Sa zvučnika se čije Džon Mejal i bluzbrejkersi. Lagana jutarnja doza muzike. I baš se slaže uz ovo vrijeme, oblačno, nikakvo... a evo mart je na izmaku a mene kao da tek hvata ona obavezna zimska depresija, žvaće me i vrti oko prsta kao Lolitatako naivno, dječje, ali me još nije ispljunula... Heh, pa nedam se ja, niti volim plavuše.

Još malo me vremena dijeli od odlaska na posao. I ne vaspitane bagre, nestrpljivih poslovnih ljudi, a možda i nje same. 

Duga. Teška. I ona prvi put u mojim snovima. Niije to bio jedan dug san, da se pojavila i otišla, već desetine kratkih snova, gdje sjedim i razgovaram sa njom, slušam je... U svakom je imala kosu vezanu u rep, smeđu i sjajnu. Plave pantalone i sivu bluzu, nokte je, naravno, lakirala u crveno, vatreno crveno.

Pričala je o sebi i svojim nedoumicama sa takvom lakoćom, kao da se ne radi o njoj, već o nekome drugome, nebitnom. Govorila je polako, pomjerajući usne taman toliko da dopusti riječi da izađu van. Prekrštene noge i lakat desne ruke na koljenu, dodirivala je kosu, dok je prstima lijeve ruke udarala po naslonu stolice u pauzama između razgovora.

A te pauze sam pravio ja. Uglavnom je ona govorila, volio sam da se slušam, a kada bi na mene došao red, većinom bih samo klimnuo glavom ili promrmljao tek nekoliko riječi u znak podrške... Samo sam želio da gledam u nju.

Onda su došli njeni prijatelji, obradovala se. Dok su se pozdravljali gledao sam u stranu, oni su bili suvišni, jer još sam gladan. Htjeo sam da hranim svoj ego držeći je tu, kraj mene, ne želeći da nas iko prekida, ponajmanje dvoje istih faca sa kojim je svaki dan. Teško mi je to palo. Dugo su bili tu.

Nisam joj ništa rekao, jer, Bože, ja nju još ne poznajem